Volontiranje kao izrabljivanje

Odavno je jasno da današnji eksploatatori i dalje mogu živjeti i vladati na stari, doduše, sada već  modificiran - neoliberalni kapitalistički način. Nasuprot tome, životna egzistencija nižih slojeva društva, uopšte se ne popravlja. Naprotiv! Ona se svakim danom neumoljivo pogoršava, upravo zbog zloćudnog karaktera prisvajanja profita, pri čemu se za takvo što vladajuće strukture ne libe od ratova, niti od ponižavajućih indoktrinacijskih dogmi kojima se služi tzv. rubni kapitalizam. Sve ide u korist održavanja kapitalizma, kako konačno i zasluženo ne bi bio (zajedno sa robovlasništvom, feudalizmom, staljinizmom, državnim kapitalizmom) gurnut na smetljište historije.

Pokušaćemo sve to pojasniti na konkretnom dnevno-političkom primjeru. Dakle, pitanje je: zašto povlaštena (vladajuća) klasa još uvijek iznalazi, i po svemu sudeći, još dugo će uspijevati u iznalaženju modaliteta koji će je držati u nesalomivoj poziciji?

Postoji vrlo ozbiljan problem u našem društvu kojeg je kritika bezobrazno prešutjela. Naime, radi se o nekoj vrsti stihijske ofanzive, koja se u posljedne vrijeme odvija daleko od očiju šire javnosti.

Našim mlađim generacijama taj problem predstavljen je kao dobra prilika, mogućnost za budući uspjeh u poslovnom svijetu, te se naposlijetku prokazuje i kao konačno spasenje! Klasni neprijatelj pod krinkom spasitelja zove se: „Zakon o volontiranju u FBIH“, koji bi obuhvatao od oko 45 do 50. 000 mladih volontera. (Podebljao N.H.)

U nekoliko gradova Federacije BiH, posljednjih se dana održavaju javne tribine koje pod licemjernim sloganima npr.: Zašto i kako biti društveno odgovoran građanin;... nastoje, de facto, ljude  pripremiti za torturu izrabljivanja. Taj kriminalni nacrt zakona o volontiranju u FBIH,  u  parlamentarnoj proceduri dođe kao zakon po kojem se konačno legalizira neplaćeni rad. Stoga, vladajuće kriminalne strukture, iz samo njima poznatih razloga, takav rad tretiraju jedino kao način za sticanje radnog iskustva, premda je jasno da se tu radi o sasvim nehumanim namjerama.¹

Federalna vlada ide toliko daleko da zagovara dugoročno volontiranje koje bi se trebalo odnositi samo na one mlade ljude koji bi bili uposleni u državnom sektoru. No, uopće nas ne bi trebalo čuditi to, da u uslovima prevelike nezaposlenosti, visokoobrazovani mladi ljudi pojure da osiguraju sebi dugotrajnu mogućnost volontiranja (robovanja) u državnom sektoru, kako bi, poslije dugog perioda besprijekorne poslušnosti državnoj birokratiji i aristokratiji, konačno dobili plaćeni posao u toj upravi. (Podebljao N.H.)

Država time prividno smanjuje nezaposlenost, što je uistinu tragikomično. Istina je jedino da država ovim putem dobija besplatnu radnu snagu. Možda je najbolji pokazatelj koliko je jedan takav copy/paste proces (preuzet od zemlja Evropske Unije) zapravo jedan ogavni neoliberalni potez, a za našu državu, apsurdnu kakva jeste - potpuni promašaj;  jer ova država time čak ne može kupiti socijalni mir, a niti na bilo koji način poboljšati socijalno-ekonomsku sliku društva.

Tako su u Konjicu, gradu u kojem živim, ovaj proces zajedno promovirali zakleti neprijatelji: stranke SBB i SDA, Mirza Ustamujić, predsjednik  komisije za pitanja mladih Parlementa Federacije, i lokalni SDA kadar. Zaista se treba zapitati da li je moguće da su dvije zaraćene partije odjednom, tobož' za dobrobit svih naših mladih generacija, odlučile da, barem prividno, zakopaju ratne sjekire i konačno učine nešto korisno za društvo?

Osobnog sam mišljenja da svi oni koji vjeruju u dobronamjernost ovakvog plana imaju mozak veličine zrna riže, a da oni koji provjeravaju istinitost svega toga, mozga uopće i nemaju. Nikada u ovoj državi parlamentarna mafija, dolazila ona iz pozicije ili opozicije, neće stajati na strani mladih, jer ona nikada ne stoji na strani rada, nego na strani kapitala!

Nadalje, kako državnoj birokratiji odgovara najezda jeftine radne snage, tek je privatni sektor taj koji sa nestrpljenjem očekuje gomile mladih volontera. Dakle, nisu samo partijske mafije uzele učešća u ovoj podvali decenije. Ovoj obmani u pomoć pritekla je i  peta kolona (tako je nekadašnji ministar vanjskih poslova SAD - Colin Powel, nazivao vlastima podložan NVO sektor), ovaj put pojačana međunarodnom podrškom; a kao partner u izradi nacrta učestvovao je i izvjesni Institut za razvoj mladih, KULT.

Slobodno možemo podvući crtu, pa reći da je o sudbini 45 do 50. 000 nezaposlenih mladih ljudi, koji traže bilo kakav plaćeni posao, odlučila neoliberalna eurokapitalistička mafija, sa unaprijed standardiziranom i jasno propisanom politikom skiciranja beznajamnnog ropstva.

Zapitajmo se jesmo li uistinu spali na to da o našoj budućnosti, pored značajnijih sila protiv kojih se, naravno, treba boriti, jedino odlučuju anonimni eksperti i parlamentarne mafije? Da li je zaista bitnije hoće li jedan fašista - Fatmir Alispahić, pored mase drugih doktoriranih fašista, doktorirati, od toga hoće li se buduće generacije mladih ljudi utrkivati oko toga ko će prije besplatno ponuditi svoje radne sposobnosti? Možda je ipak  bitnije to što visko obrazovanje ide tendencijom privatizacije, jer ista ona kapitalistička svita  koja nam nudi „dugoročno volontiranje”, upravo je ona koja nam svake godine iznova povećava cijenu školarine.

Nakon svega, ostaje da vidimo da li će naše generacije studenata i ove godine prespavati neki bosanskohercegovački Kvebek.

Piše: Nihad Hebibović

Državni ideološki aparat- Obrazovni sistem

Obrazovni sistem je dva stoljeća bio dominan­tan državni ideološki aparat, od Francuske revolucije na kraju 18. stoljeća pa do nedavno, kada je medijski sistem postao toliko snažan da je doveo u pitanje primat obrazovanja. U srednjem vijeku je većinu ideoloških funkcija vršila Crkva. Tokom cijelog 17. i 18. stoljeća najžešća ideološka bor­ba protiv feudalizma je bila antiklerikalna i antireligijska, i kroz nju je Crkvi oduzeta većina njenih ideoloških funkcija. Uvođenje obaveznog osnovnog obrazovanja u periodu formiranja prvih nacionalnih država bilo je glavni instrument ideološke homogenizacije društva i utvrđivanja kapitalističkog poretka. 

Obrazovni sistem uzima djecu u najmlađem dobu, prvi put u životu ih suočava sa au­toritetom odraslih koji nije roditeljski i, kroz znanja i veštine kojima ih uči, istovremeno im uliva i vladajuću ideologiju. Pokoravanje fig­uri autoriteta, nacionalizam, odanost državi i vladajućoj klasi – to su najvažnije lekcije os­novnog obrazovanja. Obavezno pohađanje vjeronauke, uvedeno poslije rata, je doprinjelo stvaranju kleronacionalizma. Učenici su primorani da slušaju strogo teološko gledanje na svijet, a sa druge strane su pohađali biologiju, historiju, itd. Ovakav edukacijski paradoks pobuđuje nemogućnost djeteta, individue da u budućnosti razlikuje stvarnog od nestvarnog, racionalinog i materijalističkog od iluzije i ideološkog. Preplitanjem ova dva svijeta osporava se analitička sposobnost posmatranja na društvo i sredinu u kojoj se nalazi. Oduzimanjem slobode misli i religijskog opredjeljenja stvaraju se mase pogodne za manipulaciju, lišeni kritičkog posmatranja okoline.

Laži u udžbenicima historije

Pošto je djeci u tom dobu nepojmljivo da u nastavnim knjigama nešto može da bude pogrešno, ona se uče da prihvate is­tinitost lekcija napisanih u udžbenicima. Međutim, poznato je koliko laži ima samo u udžbenicima historije, koji su puni hero­jske prošlosti, silnih vladara i borbe za na­cionalnu slobodu, ali u kojima nema mjesta vjekovnim patnjama potlačenih klasa i krvavim socijalnim borbama. Udžbenici historije i dalje sadrže tezu o bogumilima i njihovoj pripadnosti Crkvi bosanskoj, inače oborena 80-tih godina prošlog stoljeća. Ovakva pseudohistorija služi za etabliranje nacionalnog identiteta Bošnjaka, te predstavljanjem cijele historije Bošnjaka kao borbe za emancipaciju od okupatora. Društveno-politička situacija 18. i 19. stoljeća se na taj način poput mreže slaže nad srednjim vijekom, sve u cilju stvaranjem etničkog i ‘’nacionalnog’’ kontinuiteta od paleolita do današnjice. Nadrealistično prikazivanje prosperiteta srednjovjekovne Bosne, pripisivanje skoro pa apotropejskog karaktera historijskim figurama kao što su Kulin ban, kralj Tvrtko I ili kraljica Katarina stvara pobornike oligarhijske politike i društva.   

Obrazovni sistem obuhvata osnovno, sred­nje i visoko obrazovanje, čime proizvodi gotove ljude za određene klasne pozicije. Klasno raslojavanje počinje već u srednjem obrazovanju, kada neka djeca upišu stručne škole, a druga gimnazije ili privatne škole. No, pošto je danas za bilo koju srednju ili višu poziciju u proizvodnom procesu potrebno visoko obrazovanje, glavni dio ovog aspekta klasne diferencijacije se odv­ija na fakultetima i višim školama, a poseb­no na višim stepenima studija. Kroz isti ideološki aparat radnička klasa se priprema za podređeni položaj, a vladajuća klasa za upravljanje društvom i ekonomijom. 

Ideološki aparat može biti mjesto klasne borbe, na primer borbe protiv revizije his­torije, ali takvu borbu u našem srednjem i osnovnom obrazovanju niko ne vodi. Trenutno, u obrazovnom sistemu, jedina borba protiv vladajuće ideologije je borba studenata koji su nehijerarhijski i direktno-demokratski organizovani protiv komerci­jalizacije obrazovanja i neoliberalne dogme koja znanje, kao i sve ostalo na svijetu, tretira kao robu.

Za slobodarsko obrazovanje

Na kraju spomenimo i slobodarsku pedagogiju, posebno pris­utnu početkom prošlog vijeka u Španiji, koja je težila stvaranju intelektualno ne­zavisnih ljudi koji će se neprestano raz­vijati. Francisco Ferrer je rekao da se ka­pitalizam boji takvih osoba i da nikada neće uspostaviti obrazovni sistem koji bi stvarao takve ljude. To je najbolje poka­zala njegova sudbina: streljan je poslije namještenog suđenja 1909. godine, zbog svojih progresivih ideja i napora da us­postavi paralelni slobodarski obrazovni sistem u Španiji. Sa našeg područja slične ideje je djelio Vaso Pelagić. Zbog svoje ustrajane borbe za izbacivanjem elemenata obrazovanja koji veličaju naciju i tadašnju vladajuću klasu je bio proganjan i zatvaran. Svoje posljednje dane proveo je u zatvorskoj ćeliji, ne odustajući od slobode naroda i obrazovanja.

Preuzeto od ''Direktna akcija'', prilagođeno za Bosnu i Hercegovinu 

Balkan za besplatno obrazovanje

Skoplje, Rijeka, Beograd, Sarajevo - 24. aprila održana je zajednička akcija mreže Balkan Student kojom je javnosti ponovo skrenuta pažnja na degradiranje znanja i ubrzanu komecijalizaciju obrazovanja, kao i potrebu za javno finansiranim obrazovanjem. Također, pokazano je i da se na Balkanu povezuju studentske borbe kroz stvaranje mreže direktnodemokratskih organizacija koje se zalažu za besplatno obrazovanje – Balkan Student.

 Skoplje, Nezavisno studentsko udruženje Slobodan Indeks

 Rijeka, Autonomni studenti

Beograd, Sindikat obrazovanja ASI i Nezavisna inicijativa FMU

Sarajevo, Inicijativa za studentski sindikat

Akcije su protekle uspješno, uz akcije dijeljenja letaka i isticanje transparenata – osim u Beogradu gdje je studente ispred Rektorata sačekala policija, legitimisala ih, uzela podatke i zaprijetila privođenjem ukoliko se ne raziđu.

ZA BESPLATNO OBRAZOVANJE!

JEDAN BALKAN, JEDNA BORBA!

Vrijeme je za besplatno obrazovanje! 24.april u 13 h!

Obavještavamo javnost da će u utorak (24.aprila) studentske grupe koje djeluju u okviru Mreže Balkan Student održati zajedničku akciju u svim gradovima gdje djeluju autonomne grupe-članice. Ispred svakog rektorata lokalnog univerziteta (u Skoplju, Prištini, Beogradu, Sarajevu, Rijeci i drugim) biće istaknuta poruka čiji je cilj promovisati ideju besplatnog obrazovanja, te podsjetiti javnost na ubrzanu i štetnu komercijalizaciju visokog školstva koja dolazi kao posljedica neoliberalnih reformi na Balkanu.

Ovo je jedna od mnogih zajedničkih akcija koje grupe-članice planiraju koordinirano izvesti u borbi protiv komercijalizacije obrazovanja. Balkan Student je mreža slobodarskih studentskih grupa koje se bore za ostvarivanje besplatnog obrazovanja, ukidanje Bolonjskog procesa, ukidanje predstavničkih studentskih tijela i njihovu zamjenu direktnodemokratskom samoorganizacijom studenata, te ostvarivanje potpune političke autonomije univerziteta, bez uplitanja države i tržišta rada. 

Mreža je zvanično oformljena u aprilu 2011. godine i trenutno broji sedam grupa-članica iz svih dijelova Balkana, sa tendencijom da se dalje širi. Mreža postoji da bi ujedinila studente Balkanskih zemalja u borbi za besplatno obrazovanje, čime bi se ojačao pokret protiv komercijalizacije obrazovanja putem koordiniranih akcije, razmjene iskustva, solidarnosti i uzajamne pomoći.

U Sarajevu, akcija će se održati ispred zgrade Rektorata Univeriteta u Sarajevu u utorak (24.aprila) sa početkom u 13 sati.

Inicijativa za Studentski Sindikat - Sarajevo

Saopštenje za javnost povodom 3. sastanka Mreže Balkan Student

Treći sastanak Mreže Balkan Student održan je 7. i 8. aprila u Sarajevu. Na sastanku su prisustvovale grupe: Sloboden Indeks (Skopje, Makedonija), Sindikat obrazovanja ASI (Beograd, Srbija), Nezavisna studentska inicijativa Fakulteta muzičke umetnosti (Beograd, Srbija), Mi smo Univerza (Ljubljana, Slovenija) - kao potencijalna grupa-članica, i Inicijativa za studentski sindikat (Sarajevo, BiH) kao domaćin. Autonomni studenti (Rijeka), n’Solidaritet (Priština) i Studentski glas (Sofija) nisu mogli da prisustvuju ovom sastanku zbog nedostatka finansija, ali su aktivno učestvovali u njegovom pripremanju.

Balkan Student je mreža slobodarskih studentskih grupa koje se bore za ostvarivanje besplatnog (potpuno javno finansiranog visokoškolskog) obrazovanja uz povećanje javnih izdataka za obrazovanje, za ukidanje Bolonjskog procesa i njegovu zamjenu emancipatorskim obrazovanjem utemeljenim na progresivnim idejama i kritičkom mišljenju, za ukidanje predstavničkih studentskih tijela i njihovu zamjenu direktnodemokratskom samoorganizacijom studenata, te za ostvarivanje potpune političke autonomije univerziteta, bez uplitanja države i tržišta rada. 

Mreža je zvanično oformljena u aprilu 2011. godine i trenutno broji sedam grupa-članica sa svih dijelova Balkana, sa tendencijom ka daljem širenju. Balkan Student promovira samoorganizovanje kao metod djelovanja, te je organizovana na principima direktne demokratije i oostoji kako bi ujedinila studente iz svih Balkanskih zemalja u borbi za besplatno obrazovanje, da bi se tako ojačao pokret protiv komercijalizacije obrazovanja kroz koordinirane akcije, razmjenu iskustava, solidarnost i uzajamnu pomoć.

Na trećem sastanku Mreža je dodatno definirala svoju strukturu i isplanirala naredne zajedničke akcije i djelovanje u okviru lokalne zajednice grupe-članice, te nastavak studentske borbe protiv neoliberalnih društvenih reformi koje uzimaju sve veći mah u balkanskim zemljama. Mreža Balkan Student sa svojim autonomnim grupama-članicama postaje znatno snažnija, i dalje nastavlja organizovano da se bori protiv komercijalizacije obrazovanja, a za kvalitetno i besplatno obrazovanje.

Naredni sastanak održat će se u Skoplju u oktobru 2012. u organizaciji nezavisnog studentskog pokreta Sloboden Indeks.

Jedan Balkan – Jedna Borba!

Mreža Balkan Student

13.04.2012.

Proglas studentima!

Studenti vode dvostruki život – razapeti između svog sadašnjeg statusa i odvojene uloge u kojoj očekuju da će se jednog dana naći. Sadašnji status studenata je prosjački: 80% njih ima manja primanja od najslabije plaćenih radnika. Ali, za razliku od radnika, student još ima nadu, pa bez mnogo roptanja prihvata sve što mu se sruči na glavu. Pun snage i mladosti, osjeća da se može izboriti sa svakim problemom i da će kroz svega nekoliko godina za njega doći bolja vremena. Jednog dana kada diplomira, student očekuje dobro plaćeni posao – neznajući da na našim univerzitetima studiranje u prosjeku traje skoro 8 godina, da manje od petine studenata završi u roku, kao i da manje od pola onih koji se upišu uopšte i završe fakultet. Ipak, student vjeruje da će baš on biti taj koji će završiti fakultet, i to u roku. I šta onda?

Svi znamo da se zaposlenje traži najmanje godinu dana. „Kriza je i nema posla,“ kažu. „Nikome ne trebaju radnici bez iskustva,“ kažu. Zato će student prihvatiti da radi besplatno samo da bi „stekao neko iskustvo.“ Zato će se sam prijaviti da volontira. Volontiraće mjesecima, neki i mnogo duže, volontiraće makar i van struke. Volontiranje treba da nas nauči da naš rad zapravo ništa ne vrijedi, pa zato niko i neće da ga plati. Treba da budemo srećni ako neko uopšte i hoće da nas izrabljuje, makar i potpuno besplatno, kao robove ili u najboljem slučaju kao srednjovekovne šegrte. I zaista, studenti volonteri su srećni, puni optimizma, i to baš zato što voloniraju. Volotiranje je tako super, i prava zajebancija! Na samom početku našeg profesionalnog života treba da shvatimo da ništa ne znamo i da smo niko i ništa. Zato treba da stisnemo zube, klimamo glavom i istrpimo tih prvih nekoliko godina. Prije nego što napravimo prvi korak u životu, oni hoće da nas pretvore u beskičmenjake da bi mogli da nas cijeli život izrabljuju bez otpora. Oni studenti i studentkinje kojima je ostalo nešto dostojanstva radiće honorarne poslove ili bijedno plaćene poslove za koje fakultet uopšte i nije potreban, samo da bi zaradili koju marku, da bi se osjećali malo samostalnije. Pokušaće da nakon diplomiranja zaobiđu praksu i druge forme besplatnog rada i odmah da se zaposle. Možda im to i pođe za rukom. I šta onda?

Čak i ako uspijemo da se zaposlimo u struci, počećemo sa samog dna hijerarhijske ljestvice. Kažu da je to normalno. Onda je vjerovatno normalno i da radimo deset sati dnevno, ili da radimo i vikendom, ili da nam ne uplaćuju zdravstvenu zaštitu i penziono, ili da nas prijave samo sa srednjom školom, da naša riječ nema težinu, da se naše mišljenje ne poštuje, da oni iznad izvlače iz nas energiju, vrijeme, ideje – i da je to „normalno“. No dobro, kakvi god bili uslovi na poslu, radićemo i uz malo sreće dobijati platu svaki mjesec. Imaćemo više mogućnosti nego za vrijeme studija, ali uglavnom nećemo imati vremena da ih zaista ostvarimo. Veliki je to napredak – od studentskog života bez mogućnosti ka zaposlenom koji ima mogućnosti, ali nema život. Moći ćemo sebi da obezbijedimo mnoga sitna zadovoljstva, uvijek nešto keša u džepu, putovanje za slobodne dane, novu odjeću, izlaske, možda i da iznajmimo stan, kupimo auto. Da li je to taj Život o kome sada sanjaš – da životariš na dnu hijerarhijske ljestvice, radeći posao koji ubija inicijativu, guši interesovanja i ubacuje radnika u začarani krug praznih dana koji se ponavljaju u beskraj? Kakav je to život u kome sve vrijeme jurimo da osiguramo sebi osnovne potrebe, a nemamo uslova da se razvijamo i istražujemo svoje potencijale? Pogledajmo svoje roditelje, rođake i druge starije ljude. Živimo u društvu protraćenih života, neiskorišćenih talenata, ljudi kojima je slomljenja kičma i ubijena nada. Zar nemaš veće ambicije nego da ostaviš svoju mladost u nekoj firmi? Naravno, sada će bivši student ponovo početi da se nada. Nadaće se napredovanju u hijerarhiji, boljem radnom mjestu, većoj plati, uticajnijim položajima. Znaš li u kakvom sistemu živimo? Živimo u sistemu nepravde, otuđenja i izrabljivanja. Koliki je procenat onih koji upišu fakultet i zaista ostvare nešto, u skladu sa svojim nadama? Taj procenat je toliko mali da slobodno možeš smatrati da to nećeš biti ti. Zaluđeni spektaklom, stalno trčimo za novim šargarepama koje ispred nas postavlja kapitalistički sistem. Posle cijelog života trčanja za ovim ili onim šargarepama utrčaćeš samo u sopstveni grob.

Pored svega toga, student ležerno pristaje na bijedu svake vrste. Student je stoički rob – što ga više njegovi autoriteti vezuju lancima, to on sebe zamišlja slobodnijim. Kada nam uništavaju obrazovanje bolonjskim procesom i stalnim pogoršavanjem uslova studiranja, veoma malo studenata digne svoj glas na značajan način. Zašto student nema volje da se bori za svoja prava? Zašto se student podsmijava svojim kolegama koje se bore da svima bude bolje? Onima koji upravljaju ovim društvom odgovara da omladina bude politički pasivna i orijentisana samo ka zadovoljenju svojih trenutnih prohtjeva. Cijeli život studenta uče kako da što manje razmišlja o stvarima koje su „previše ozbiljne za njega.“ Student se neozbiljno odnosi prema mnogim stvarima, a prije svega prema samome sebi. Zbog toga je tako neodgovoran kada treba da uradi nešto bitno za sebe. Student mora da shvati da linija manjeg otpora vodi u živo blato. Da bi bilo šta promenio u svijetu oko sebe, student prvo mora sebe da uzme za ozbiljno, da se ozbiljno odnosi prema svom životu, prema svojim razmišljanjima i svojim postupcima. Student će ovo morati da nauči sam, uprkos svima i uprkos svemu.

U međuvremenu, fakulteti sve više postaju privatne firme. Pored sve većih školarina, studentima se naplaćuju i najrazličitije takse, od prijave ispita do izdavanja diplome. Studenti dozvoljavaju da se oduzme pravo na obrazovanje ne samo njima nego i svim generacijama koje dolaze iza njih. Koliko će studenti iz manjih gradova morati da izdvajaju za smještaj i hranu, pored svih drugih plaćanja koje će pratiti školovanje? Jedina opcija će biti uzimanje kredita za školovanje koje bi plaćali studenti ili njihovi roditelji. Poznato je da radnik koji je pritisnut dugovima mora da čuva svoje radno mesto, da ćuti i ne buni se. Smišljeno se stvara obrazovni sistem koji će u velikoj meri spriječiti obrazovanje djece iz radničke klase. Obrazovanje će postati privilegija djece bogataša, dokazanih kriminalaca i ratnih profitera. Čak se i samo znanje sve više uprošćuje i degradira. Moderni ekonomski sistem zahtjeva masovnu proizvodnju neobrazovanih studenata, odnosno polupismenih tehničara nesposobnih za samostalno razmišljanje. Tako je univerzitet postao institucionalizovana organizacija Neznanja.

Kako studenti koriste svoje „slobodno“ vrijeme? Mnogi su otvoreno i sa radošću prihvatili potrošačko društvo i svoje dane troše na unaprijed pripremljene sadržaje, koji često ne zahtjevaju bilo kakvo korišćenje mozga. Upijaju sve što im se servira i dopuštaju da im masovna kultura oblikuje ponašanje, navike, razmišljanja i želje. Ponekad vole da vode „političke“ razgovore – isprazna naklapanja i besmislene polemike između rivalskih političkih partija koje se bave samo modifikovanjem sistema eksploatacije. Oni studenti koji bi željeli da sebe smatraju alternativnima uglavnom konzumiraju ostatke nekadašnjeg alternativnog mainstream-a, koji je bio loš i u vreme svog nastanka. Tako svoju bijedu oblikuju u „boemštinu.“ Neki misle da će prevariti sistem ako se uvale u neku nevladinu organizaciju. Smatraju da su jako alternativni, a zapravo su jedan od najbitnijh dijelova mašinerije koja reprodukuje vladajuću ideologiju i umrtvljuje svaki pokušaj stvarnog otpora. Oni se ponose svojim interesovanjima – čitaju popularne knjige i gledaju umjetničke filmove. Vole filozofiju, ali je ta filozofija uglavnom đubre. Neki se zanose odlaskom na Zapad. U svojim ružičastim snovima odlaze tamo gdje ima posla, budućnosti, nade, stabilnosti... Ima li? Pogledajmo vijesti i razmislimo malo bolje! Kriza će trajati bar deset godina. Nema budućnosti sa kapitalizmom.

Student je proizvod modernog društva i svoje ekstremno otuđenje on može da dovede u pitanje samo tako što će u pitanje dovesti sistem u cjelini. Mi smatramo da je neophodna korijenita društvena promjena: umjesto kapitalističkog sistema, zasnovanog na bjesomučnoj eksploataciji, sveprisutnoj kontroli, otuđenju i neprekidnom takmičenju želimo da izgradimo novo društvo – društvo u kome neće biti eksploatisanih, gladnih, diskriminisanih, nezaposlenih.

Inicijativa za studentski sindikat okuplja studente i profesore ujedinjene u zajedničkoj borbi. Borimo se za besplatno, svima dostupno i slobodno obrazovanje, za emancipatorsku kulturu i slobodu umjetničkog eksperimenta. Borimo se za društvo u kojem će naučna dostignuća koristiti opštem napretku, a ne profitu, za društvo zasnovano na solidarnosti, u kome će ljudi imati neposrednu kontrolu nad svojim životima, u kome će proizvodnja i distribucija dobara biti zasnovane na stvarnim ljudskim potrebama – samopoštovanju i samoostvarenju.

Budi čovjek. Pridruži se našoj borbi.

(Adaptacija proglasa Sindikata obrazovanja ASI, Beograd.)

Inicijativa za studentski sindikat 
studentski.sindikat@gmail.com

Je li znanje roba?

Znanje je u kapitalizmu podjednako roba kao i zdravlje i kultura – dok god ima status proizvoda za tržište koji treba da proizvodi profit. Onda kada se organizuju na principu društvene solidarnosti kao neprofitne društvene delatnosti koje su besplatno dostupne svima i finansiraju se iz društvenih fondova formiranih solidarnim doprinosima – i znanje i zdravlje i kultura gube status robe. To nije stvar dobre ili loše volje buržoaske države da interveniše ili ne interveniše nego je tekovina radničke klasne borbe za poslednjih više od 100 godina (kao i javno penziono osiguranje). Divljačka „neoliberalna“ privatizacija sistema obrazovanja, zdravlja i kulture je nasrtaj na te radničke socijalne tekovine, pljačka društvenih fondova iz kojih se one finansiraju i njihovo ponovno pretvaranje u robe koje služe proizvodnji profita, a ne zadovoljavanju ljudskih potreba. 

No, uprkos tom ukidanju neposrednog robnog karaktera besplatnog obrazovanja, kulture i zdravlja, finansiranih iz javnih fondova na osnovi principa solidarnosti,  njihovi proizvodi se u globalnoj robnoj proizvodnji  ipak ponovo javljaju kao robe podčinjene proizvodnji profita na tržištu – ovaj put u formi dela cene radne snage zdravog i obrazovanog radnika, cene koja raste sa obrazovanošću i dobrim zdravljem radnika. Buržoaziji je u interesu da neprekidno obara tu cenu radne snage kao robe i da i obrazovanje, zdravlje i kulturu u potpunosti privatizuje i pretvori u robe. Radnicima je u interesu da odbrane besplatno obrazovanje, zdravlje i kulturu i dižu cenu svoje radne snage, pa time i svoj udeo u raspodeli ukupnog sruštvenog proizvoda. U sukobu između ta dva antagonistična klasna interesa ne odlučuju teorijski i doktrinarni argumenti, nego odnosi živih suprotstavljenih socijalnih i političkih snaga čiji su to interesi. 

Zbog toga parolu „Znanje nije roba“ ne treba posmatrati kao egzistencijalni sud koji konstatuje neko postojeće stanje nego kao revolucionarni zahtev za besplatnim obrazovanjem za sve. Bez besplatnog obrazovanja za sve nemoguća je ikakva ozbiljna demokratija jer su nemoguće jednake polazne šanse za sve članove društva.

Napisao: Pavluško Imširović