Proglas studentima!

Studenti vode dvostruki život – razapeti između svog sadašnjeg statusa i odvojene uloge u kojoj očekuju da će se jednog dana naći. Sadašnji status studenata je prosjački: 80% njih ima manja primanja od najslabije plaćenih radnika. Ali, za razliku od radnika, student još ima nadu, pa bez mnogo roptanja prihvata sve što mu se sruči na glavu. Pun snage i mladosti, osjeća da se može izboriti sa svakim problemom i da će kroz svega nekoliko godina za njega doći bolja vremena. Jednog dana kada diplomira, student očekuje dobro plaćeni posao – neznajući da na našim univerzitetima studiranje u prosjeku traje skoro 8 godina, da manje od petine studenata završi u roku, kao i da manje od pola onih koji se upišu uopšte i završe fakultet. Ipak, student vjeruje da će baš on biti taj koji će završiti fakultet, i to u roku. I šta onda?

Svi znamo da se zaposlenje traži najmanje godinu dana. „Kriza je i nema posla,“ kažu. „Nikome ne trebaju radnici bez iskustva,“ kažu. Zato će student prihvatiti da radi besplatno samo da bi „stekao neko iskustvo.“ Zato će se sam prijaviti da volontira. Volontiraće mjesecima, neki i mnogo duže, volontiraće makar i van struke. Volontiranje treba da nas nauči da naš rad zapravo ništa ne vrijedi, pa zato niko i neće da ga plati. Treba da budemo srećni ako neko uopšte i hoće da nas izrabljuje, makar i potpuno besplatno, kao robove ili u najboljem slučaju kao srednjovekovne šegrte. I zaista, studenti volonteri su srećni, puni optimizma, i to baš zato što voloniraju. Volotiranje je tako super, i prava zajebancija! Na samom početku našeg profesionalnog života treba da shvatimo da ništa ne znamo i da smo niko i ništa. Zato treba da stisnemo zube, klimamo glavom i istrpimo tih prvih nekoliko godina. Prije nego što napravimo prvi korak u životu, oni hoće da nas pretvore u beskičmenjake da bi mogli da nas cijeli život izrabljuju bez otpora. Oni studenti i studentkinje kojima je ostalo nešto dostojanstva radiće honorarne poslove ili bijedno plaćene poslove za koje fakultet uopšte i nije potreban, samo da bi zaradili koju marku, da bi se osjećali malo samostalnije. Pokušaće da nakon diplomiranja zaobiđu praksu i druge forme besplatnog rada i odmah da se zaposle. Možda im to i pođe za rukom. I šta onda?

Čak i ako uspijemo da se zaposlimo u struci, počećemo sa samog dna hijerarhijske ljestvice. Kažu da je to normalno. Onda je vjerovatno normalno i da radimo deset sati dnevno, ili da radimo i vikendom, ili da nam ne uplaćuju zdravstvenu zaštitu i penziono, ili da nas prijave samo sa srednjom školom, da naša riječ nema težinu, da se naše mišljenje ne poštuje, da oni iznad izvlače iz nas energiju, vrijeme, ideje – i da je to „normalno“. No dobro, kakvi god bili uslovi na poslu, radićemo i uz malo sreće dobijati platu svaki mjesec. Imaćemo više mogućnosti nego za vrijeme studija, ali uglavnom nećemo imati vremena da ih zaista ostvarimo. Veliki je to napredak – od studentskog života bez mogućnosti ka zaposlenom koji ima mogućnosti, ali nema život. Moći ćemo sebi da obezbijedimo mnoga sitna zadovoljstva, uvijek nešto keša u džepu, putovanje za slobodne dane, novu odjeću, izlaske, možda i da iznajmimo stan, kupimo auto. Da li je to taj Život o kome sada sanjaš – da životariš na dnu hijerarhijske ljestvice, radeći posao koji ubija inicijativu, guši interesovanja i ubacuje radnika u začarani krug praznih dana koji se ponavljaju u beskraj? Kakav je to život u kome sve vrijeme jurimo da osiguramo sebi osnovne potrebe, a nemamo uslova da se razvijamo i istražujemo svoje potencijale? Pogledajmo svoje roditelje, rođake i druge starije ljude. Živimo u društvu protraćenih života, neiskorišćenih talenata, ljudi kojima je slomljenja kičma i ubijena nada. Zar nemaš veće ambicije nego da ostaviš svoju mladost u nekoj firmi? Naravno, sada će bivši student ponovo početi da se nada. Nadaće se napredovanju u hijerarhiji, boljem radnom mjestu, većoj plati, uticajnijim položajima. Znaš li u kakvom sistemu živimo? Živimo u sistemu nepravde, otuđenja i izrabljivanja. Koliki je procenat onih koji upišu fakultet i zaista ostvare nešto, u skladu sa svojim nadama? Taj procenat je toliko mali da slobodno možeš smatrati da to nećeš biti ti. Zaluđeni spektaklom, stalno trčimo za novim šargarepama koje ispred nas postavlja kapitalistički sistem. Posle cijelog života trčanja za ovim ili onim šargarepama utrčaćeš samo u sopstveni grob.

Pored svega toga, student ležerno pristaje na bijedu svake vrste. Student je stoički rob – što ga više njegovi autoriteti vezuju lancima, to on sebe zamišlja slobodnijim. Kada nam uništavaju obrazovanje bolonjskim procesom i stalnim pogoršavanjem uslova studiranja, veoma malo studenata digne svoj glas na značajan način. Zašto student nema volje da se bori za svoja prava? Zašto se student podsmijava svojim kolegama koje se bore da svima bude bolje? Onima koji upravljaju ovim društvom odgovara da omladina bude politički pasivna i orijentisana samo ka zadovoljenju svojih trenutnih prohtjeva. Cijeli život studenta uče kako da što manje razmišlja o stvarima koje su „previše ozbiljne za njega.“ Student se neozbiljno odnosi prema mnogim stvarima, a prije svega prema samome sebi. Zbog toga je tako neodgovoran kada treba da uradi nešto bitno za sebe. Student mora da shvati da linija manjeg otpora vodi u živo blato. Da bi bilo šta promenio u svijetu oko sebe, student prvo mora sebe da uzme za ozbiljno, da se ozbiljno odnosi prema svom životu, prema svojim razmišljanjima i svojim postupcima. Student će ovo morati da nauči sam, uprkos svima i uprkos svemu.

U međuvremenu, fakulteti sve više postaju privatne firme. Pored sve većih školarina, studentima se naplaćuju i najrazličitije takse, od prijave ispita do izdavanja diplome. Studenti dozvoljavaju da se oduzme pravo na obrazovanje ne samo njima nego i svim generacijama koje dolaze iza njih. Koliko će studenti iz manjih gradova morati da izdvajaju za smještaj i hranu, pored svih drugih plaćanja koje će pratiti školovanje? Jedina opcija će biti uzimanje kredita za školovanje koje bi plaćali studenti ili njihovi roditelji. Poznato je da radnik koji je pritisnut dugovima mora da čuva svoje radno mesto, da ćuti i ne buni se. Smišljeno se stvara obrazovni sistem koji će u velikoj meri spriječiti obrazovanje djece iz radničke klase. Obrazovanje će postati privilegija djece bogataša, dokazanih kriminalaca i ratnih profitera. Čak se i samo znanje sve više uprošćuje i degradira. Moderni ekonomski sistem zahtjeva masovnu proizvodnju neobrazovanih studenata, odnosno polupismenih tehničara nesposobnih za samostalno razmišljanje. Tako je univerzitet postao institucionalizovana organizacija Neznanja.

Kako studenti koriste svoje „slobodno“ vrijeme? Mnogi su otvoreno i sa radošću prihvatili potrošačko društvo i svoje dane troše na unaprijed pripremljene sadržaje, koji često ne zahtjevaju bilo kakvo korišćenje mozga. Upijaju sve što im se servira i dopuštaju da im masovna kultura oblikuje ponašanje, navike, razmišljanja i želje. Ponekad vole da vode „političke“ razgovore – isprazna naklapanja i besmislene polemike između rivalskih političkih partija koje se bave samo modifikovanjem sistema eksploatacije. Oni studenti koji bi željeli da sebe smatraju alternativnima uglavnom konzumiraju ostatke nekadašnjeg alternativnog mainstream-a, koji je bio loš i u vreme svog nastanka. Tako svoju bijedu oblikuju u „boemštinu.“ Neki misle da će prevariti sistem ako se uvale u neku nevladinu organizaciju. Smatraju da su jako alternativni, a zapravo su jedan od najbitnijh dijelova mašinerije koja reprodukuje vladajuću ideologiju i umrtvljuje svaki pokušaj stvarnog otpora. Oni se ponose svojim interesovanjima – čitaju popularne knjige i gledaju umjetničke filmove. Vole filozofiju, ali je ta filozofija uglavnom đubre. Neki se zanose odlaskom na Zapad. U svojim ružičastim snovima odlaze tamo gdje ima posla, budućnosti, nade, stabilnosti... Ima li? Pogledajmo vijesti i razmislimo malo bolje! Kriza će trajati bar deset godina. Nema budućnosti sa kapitalizmom.

Student je proizvod modernog društva i svoje ekstremno otuđenje on može da dovede u pitanje samo tako što će u pitanje dovesti sistem u cjelini. Mi smatramo da je neophodna korijenita društvena promjena: umjesto kapitalističkog sistema, zasnovanog na bjesomučnoj eksploataciji, sveprisutnoj kontroli, otuđenju i neprekidnom takmičenju želimo da izgradimo novo društvo – društvo u kome neće biti eksploatisanih, gladnih, diskriminisanih, nezaposlenih.

Inicijativa za studentski sindikat okuplja studente i profesore ujedinjene u zajedničkoj borbi. Borimo se za besplatno, svima dostupno i slobodno obrazovanje, za emancipatorsku kulturu i slobodu umjetničkog eksperimenta. Borimo se za društvo u kojem će naučna dostignuća koristiti opštem napretku, a ne profitu, za društvo zasnovano na solidarnosti, u kome će ljudi imati neposrednu kontrolu nad svojim životima, u kome će proizvodnja i distribucija dobara biti zasnovane na stvarnim ljudskim potrebama – samopoštovanju i samoostvarenju.

Budi čovjek. Pridruži se našoj borbi.

(Adaptacija proglasa Sindikata obrazovanja ASI, Beograd.)

Inicijativa za studentski sindikat 
studentski.sindikat@gmail.com

Je li znanje roba?

Znanje je u kapitalizmu podjednako roba kao i zdravlje i kultura – dok god ima status proizvoda za tržište koji treba da proizvodi profit. Onda kada se organizuju na principu društvene solidarnosti kao neprofitne društvene delatnosti koje su besplatno dostupne svima i finansiraju se iz društvenih fondova formiranih solidarnim doprinosima – i znanje i zdravlje i kultura gube status robe. To nije stvar dobre ili loše volje buržoaske države da interveniše ili ne interveniše nego je tekovina radničke klasne borbe za poslednjih više od 100 godina (kao i javno penziono osiguranje). Divljačka „neoliberalna“ privatizacija sistema obrazovanja, zdravlja i kulture je nasrtaj na te radničke socijalne tekovine, pljačka društvenih fondova iz kojih se one finansiraju i njihovo ponovno pretvaranje u robe koje služe proizvodnji profita, a ne zadovoljavanju ljudskih potreba. 

No, uprkos tom ukidanju neposrednog robnog karaktera besplatnog obrazovanja, kulture i zdravlja, finansiranih iz javnih fondova na osnovi principa solidarnosti,  njihovi proizvodi se u globalnoj robnoj proizvodnji  ipak ponovo javljaju kao robe podčinjene proizvodnji profita na tržištu – ovaj put u formi dela cene radne snage zdravog i obrazovanog radnika, cene koja raste sa obrazovanošću i dobrim zdravljem radnika. Buržoaziji je u interesu da neprekidno obara tu cenu radne snage kao robe i da i obrazovanje, zdravlje i kulturu u potpunosti privatizuje i pretvori u robe. Radnicima je u interesu da odbrane besplatno obrazovanje, zdravlje i kulturu i dižu cenu svoje radne snage, pa time i svoj udeo u raspodeli ukupnog sruštvenog proizvoda. U sukobu između ta dva antagonistična klasna interesa ne odlučuju teorijski i doktrinarni argumenti, nego odnosi živih suprotstavljenih socijalnih i političkih snaga čiji su to interesi. 

Zbog toga parolu „Znanje nije roba“ ne treba posmatrati kao egzistencijalni sud koji konstatuje neko postojeće stanje nego kao revolucionarni zahtev za besplatnim obrazovanjem za sve. Bez besplatnog obrazovanja za sve nemoguća je ikakva ozbiljna demokratija jer su nemoguće jednake polazne šanse za sve članove društva.

Napisao: Pavluško Imširović

Bolonjski konj

Bolonjski proces, društvene znanosti i socijalna pozicija sveučilišta u vremenu neoliberalnog kapitalizma; objavljujemo prvi dio skice za kritičku refleksiju našeg suradnika Hajrudina Hromadžića: "Sveučilište postaje tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma. To bitno utiče na promjene u samom karakteru sveučilišne institucije.

Bolonjski proces je kompleksan, višedesetljećni projekt od najveće važnosti u hijerarhiji šireg procesa europske integracije, koji ima težinu značenja ne samo u edukacijskom, već i u općem socijalno-kulturnom, političkom, ali i ekonomskom kontekstu, kako na globalnoj europskoj, tako i na razini pojedinačnih nacionalnih država. Shodno tome, kritički osvrt o ovoj problematici se naprosto nameće.

Ciljevi Bolonjskog procesa

Službeni dokumenti svjedoče da su ministri za visoko školstvo iz dvadeset i devet europskih zemalja potpisali tzv. Bolonjsku deklaraciju u mjesecu lipnju 1999. godine u Bologni, kojom su zacrtane organizacijske i strukturne promjene, kao i smjernice razvoja europskog visokog školstva do 2010. godine. U najkraćem, postavljen je opći zajednički cilj: uz istovremeno puno uvažavanje različitosti u nacionalnim sistemima obrazovanja i sveučilišne autonomije, zajedničkim sudjelovanjem izgraditi otvoren i konkurentan europski visokoškolski prostor do 2010. godine, što bi europskim studentima i diplomantima omogućilo nesmetano slobodno kretanje, sudjelovanje i zapošljavanje unutar tako uspostavljene, otvorene europske sveučilišne strukture, a koja bi kao takva istovremeno bila privlačna i zanimljiva i za neeuropske studente.

• Konkretnije, naznačeno je nekoliko ključnih, tzv. bolonjskih ciljeva:

• uspostavljanje sistema lako prepoznatljivih i za poređenje mogućih diplomskih razina;
• organizacija studija na principu dva, odnosno tri nivoa: dodiplomskom, koji bi uključivao i dosadašnji magistarski studij po principu 4+1 ili 3+2, već ovisno o odluci pojedinačnih fakulteta, te postdiplomskom (doktorski studij, tri godine);
• uvođenje kreditnog sistema (ECTS) prilikom vrednovanja studijskih obaveza;
• podticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja;
• unaprjeđenje europskog sudjelovanja u osiguravanju kvalitete visokog školstva;
• unaprjeđenje europske dimenzije u visokom školstvu.

Kasnijim Berlinskim komunikeom iz 2003 godine, ovim su ishodišnim bolonjskim ciljevima pridodani i neki novi: aktivno učešće visokoškolskih zavoda, učitelja i studenata u bolonjskom procesu, kao i sudjelovanje studenata u upravljanju, određivanju razvojnih smjernica i unaprjeđenju visokog školstva, potom promocija koncepta tzv. učenja kroz cijeli život, te izgradnja dvaju temeljnih preduvjeta za realizaciju društva znanja: europski visokoškolski prostor i europski istraživački prostor. Nešto kasnije ćemo većinu ovih ciljeva, na razini njihove sadržajne, ali i diskurzivne manifestnosti, kritički osvijetliti.

Bolonjski proces, naravno, predstavlja realizaciju projekta sa jednim dužim povijesnim kontinuitetom. Tako su njegove osnove zapisane već u Magna Charta Universitatum, potpisanoj u Bologni 18. rujna 1988., u čast jubileja devetstogodišnjice najstarijeg europskog sveučilišta. U njoj su postavljena neka temeljna načela poslanstva sveučilišta, prije svega njegova autonomnost. Drugi značajan moment na putu realizacije Bolonjskog procesa bila je tzv. Lisabonska konvencija iz 1997. godine – konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u Europskoj regiji. Njoj je uslijedila tzv. Sorbonska deklaracija, realizirana u Parizu godinu dana nakon Lisabona, koja je označila kao prioritet harmonizaciju europskog visokoškolskog sistema. U godinama nakon konačnog potpisa Bolonjske deklaracije 19. lipnja 1999, uslijedio je cijeli niz događaja koji su na različite načine predstavljali djelomičnu reviziju i nadopunu deklaracije: Konvencija europskih visokoškolskih zavoda u Salamanci 29. i 30. ožujka 2001., Studentska deklaracija iz Göteborga 25. ožujka iste godine, Pariški komunike 19. svibnja 2001., Graška deklaracija srpnja 2003., već spomenuti Berlinski komunike, te kao posljednji do sada, Bergenski komunike iz svibnja 2005.

Promjena paradigme univerziteta

Kao glavni principi i načela na kojima je zasnovana Bolonjska deklaracija najčešće se navode neki od već spomenutih, uglavnom kvalitativnih kriterija kao što su mobilnost svih akademskih kadrova bez dodatnih administrativnih procedura i zapleta, jedinstven kreditno-akreditacijski sistem ocjenjivanja koji potom omogućava direktnu certifikaciju i priznavanje diploma bez dosadašnjeg principa nostrifikacije, lakši pristup tržištu rada, podizanje kvalitete studija, akademska konkurentnost, itd. No, ako za sada pustimo po strani svu problematičnost ovakve apriorne i nekritičke glorifikacije najnovije i u posljednja tri, četiri desetljeća zasigurno najznačajnije i najkrupnije promjene u ustroju sistema visokoškolskog obrazovanja i transformacije institucije sveučilišta u Europi, izvjesni su i neki povijesni faktori unutar ovog konteksta. Prije svega, činjenica je da se sa Bolonjskim procesom mijenja sama paradigma sveučilišta koja je zadnje značajne i temeljne promjene doživjela početkom 19. stoljeća saHumboltovim konceptom, često imenovanim i kao model elitnog sveučilišta. To bi u najkraćem označavalo udaljavanje od principa klasične europske tradicionalne akademske kulture koja je u Europi, naravno kroz različite manifestne forme, prisutna već duže od devetsto godina, te preuzimanje svojevrsnog američkog modela u organizaciji sistema studijskih programa, simboliziranog i preko uvođenja spomenutog principa kreditnog bodovanja (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza.

Ne treba posebice naglašavati kako ova dimenzija amerikanizacije europskog sveučilišta upravo odgovara i ide u prilog američkim sveučilištima koji se u posljednje vrijeme susreću sa ozbiljnim problemom smanjenja broja upisa stranih studenata, što je vjerojatno djelomična posljedica američke vanjske politike u zadnjih nekoliko godina i sve negativnijeg imidža kojeg ta država uživa u ostatku svijeta. Model valorizacije studentskih obaveza preko principa bodovanja, kao i opća tržišna orijentacija u novoj organizaciji europske sveučilišne institucije, svakako idu na ruku američkim sveučilištima koji će na taj način moći lakše pridobivati poslijediplomske studente iz Europe. Znamo da je uvoz mozgova iz inozemstva, znači i iz Europe, već desetljećima jedan od ključnih elemenata za napredak američkog društva i države.

Protiv autonomije

Zagovornici teza o nužnosti sprovođenja nabrojanih promjena unutar novog ustroja europske sveučilišne institucije najčešće naglašavaju argumente poput neophodnosti direktnog uključivanja sveučilišta kao aktivnog subjekta u širu društveno-ekonomsku strukturu, neminovnost njegovog povezivanja sa ekonomsko-tržišnim čimbenicima, agresivnije poslanstvo sveučilišta u službi općeg društvenog razvoja, odnosno jača interakcija sa njegovom širom okolinom… Ukratko, zagovaranje intencije silaskasveučilišta sa povlaštenog i distanciranog pijedestala znanja – akademske kule slonovače, te njegovo aktivno uključivanje u rješavanja problema u domenu živuće društvene problematike. Lako je uočiti neizrečenu, ali vidljivu činjenicu da ovakva recepcija sveučlišne institucije istovremeno jasno aludira i na određeni oblik kapitalizacije sveučilišta, njegove promjene u smjeru transformacije ka još jednom, značajnom subjektu u polju tržišne ekonomije. Već na toj elementarnoj razini razumijevanja ove problematike postane očito da je takav naglasak u direktnoj suprotnosti s, istina tradicionalnim, ali dokazano nužnim i temeljnim principom funkcioniranja sveučilišta – njegovom autonomnošću. Jer, autonomnost fakulteta je uistinu označavala primarno, makar koliko to nerealno i utopijski zvučalo, političku autonomnost, što je sve u osnovici uključivalo i onu temeljnu i ključnu dimenziju – ekonomsku autonomnost, autonomnost u odnosu spram tržišno-kapitalističkih, znači gospodarstveno-funkcionalnih zakonitosti u ustroju društva. Takav oblik tradicionalne autonomnosti sveučilišta je bio moguć kroz minimum funkcioniranja stabilne socijalne države, koja je izgrađena u nizu zapadnoeuropskih država u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.

Tržišni kontekst

Prethodnim rečenicama smo već zacrtali rubni okvir kritičkog pristupa ovoj problematici. Aktualan proces odumiranja socijalne države, odnosno njena transformacija u tek administrativno-birokratski agens neoliberalnog kapitalističkog tržišta i multinacionalnih korporacija kao primarnih subjekata tog istog tržišta po američkom modelu, a sve u svrhu održanja ekonomske kompetentnosti Europske unije u globalnoj tržišnoj utrci sa SAD-om, Japanom i sve prisutnijima Kinom i Indijom, posljedično vodi transformaciji svih društvenih aktera, pa i sveučilišta. Institucija usveučilišta postaje time tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma, njegov aktivan član na društvenoj strukturi organiziranoj na načelima i normama djelovanja tržišnih mehanizama. Sve to bitno utječe i na promjene u samom karakteru sveučilišnog obrazovanja i sveučilišne institucije, čineći sveučilište mjestom produkcije kontroliranog, određenog broja stručnih kadrova jasno definiranog profila, ovisno o potrebama i zahtjevima tržišta. Pritom tako hvaljen i naglašavan argument o iznova omogućenoj fleksibilnosti i akademskoj mobilnosti njenih kadrova, simptomatično i simbolički podsjeća na ekonomske, neoliberalno-kapitalističke ambicije o permanentno pospješenom i nezaustavljivom akceleracijskom protoku investicijskog kapitala velikih multinacionalnih tvrtki…

No, prije nastavka refleksije učinaka Bolonjskog procesa, još jedan kratak osvrt na njegov povijesni kontekst koji se na kritiku nadovezuje. Naime, često se od zagovornika načela Bolonjske deklaracije može čuti mišljenje po kojem će ovaj tranzicijski proces najmanje jednako, ako ne i više, odrediti karakter sveučilišne zajednice kao što su to učinili studentski pokreti svibanj '68. Međutim, razlike između svibnja '68 i Bolonjskog procesa su vrlo lako uočljive. Dok su studentski pokreti iz 1968. godine zaista predstavljali određeni oblik globalne revolucije (SAD + Europa), koja je nastala iz revolta spram tadašnjeg opće društvenog i političkog stanja, te je kao takav svibanj '68 zaista izborio određene značajne promjene, među drugim i u ustroju do tada poprilično konzervativne instutucije sveučilišta, uspjevši mu dodijeliti autonomniju poziciju u društvenoj strukturi, promjene koje nastaju Bolonjskom deklaracijom potpuno su drukčijeg tipa. U tom je kontekstu Bolonjski proces, u nekom temeljnijem smislu, zapravo prije kontrarevolucionaran i nikako ne revolucionaran, upravo iz razloga jer instituciju sveučilišta prilagođava zakonitostima tržišnog, korporativnog kapitalizma i njegove funkcionalne logike, čime je sveučilištu oduzeto njegovo temeljno poslanstvo – autonomnost na osnovama znanstveno-argumentacijski utemeljene kritičke misli društva. Ali, nije li akademska institucija sveučilišta, između ostalog, nastala upravo iz potrebe i želje da bi kvalificirani pojedinci, znanstvenici mogli bezbjedno zauzeti kritičke stavove iz kojih bi, na kraju krajeva, mogla profitirati čitava zajednica kroz refleksivan prikaz njenog aktualnog stanja?

Umjesto toga se danas, a Bolonjski proces je svojevrsna dosadašnja kruna tog trenda, naglašavaju neki drugi prioritetni ciljevi koji su uokvireni i vođeni logikom ustroja znanosti kao tržišno-aplikativne vrijednosti. Pritom je, kao što je to prethodno već rečeno, sveučilište tek primjer institucije tvorničkog tipa: u precizno određenim vremenskim razmacima producirati točno ograničen brojspecijalista jasno definiranog profila. No, stvari nikako ne mogu biti tek na taj način simplificirane. Ukoliko je, gledano kroz prizmu tržišne računice, potpuno logično da industrija može najviše profitirati iz svježih znanja i originalnih ideja mladog, 26-godišnjeg doktora biomedicine ili informatike, potom je nešto takvo teže, odnosno potpuno nerealno, očekivati od intelektualca/intelektualke iz domena društvenih znanosti, humanistike ili filozofije, čiji obrazovni profil neminovno uključuje, ma koliko to moglo zvučati anahronistički, odnosno tradicionalistički, i određenu iskustvenu dob.

Bolonjski proces, društvene znanosti i socijalna pozicija sveučilišta u vremenu neoliberalnog kapitalizma: U odnosu prema društvenim znanostima, Bolonjski proces i Bolonjska deklaracija svojevrsni su trojanski konj. Oni su virus, proizveden u paktu znanstvene politike i neoliberalnog kapitalizma, koji znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvaćanje logike projektantske misaonosti i tako ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike. Već prema tradiciji i uvriježenim pristupima, humanistika, filozofija i društvene znanosti predstavljaju mjesto klasičnog, intelektualno- kritičkog modela misaonosti u društvenom sistemu. Odumiruća paradigma socijalne države im je najčešće dodjeljivala mjesto na margini, bile su prvi Drugi u društvenoj strukturi. Takvo državno i društveno uređenje je, ne zbog posebne ljubavi prema njima, već iz saznanja o nužnosti postojanja vanjsko- unutrašnje refleksije kao jednog od preduvjeta za egzistenciju samog sistema, vodilo barem minimalnu brigu o opstanku tih znanstvenih disciplina. Iz razloga njihove poprilične neaplikatibilnosti sa ekonomskim tržištem ponude i potražnje, između (socijalne) države i društvenih znanosti je bio sklopljen svojevrstan pakt: vi nama tzv. konstruktivnu kritiku, mi vama financijske mrvice koje će vam pomoći da se održite u životu.

Bastion humanistike

Promatrajući ovaj problem u dubljoj povijesnoj perspektivi, potom ćemo ishodište za njegovu genezu neminovno prepoznati već u najranijoj fazi ere prosvjetiteljstva. Još je Kant naime, prilikom podjele sveučilišnih fakulteta na gornje (teološki, pravni, medicinski) i donji (filozofski), jasno naznačio da upravo filozofski fakultet, kao bastion humanistike, za razliku od gornjih fakulteta koji su pod direktnom jurisdikcijom vlade i njenih interesa, mora biti slobodan od bilo kakvih ukaza, neovisan, mjesto na kojem progovara istina uma i koje je podređeno zakonitostima uma, a ne vlade. U Kantovo je vrijeme državna vlada, sa svojim ideološko-nacionalnim interesima, bila ta sa kojom je humanistika pokušavala uspostaviti dijalog, dok danas vladina ministarstva primarno progovaraju u imenu zahtjeva globalnog tržišta kapitala.

Aktualni neoliberalni kapitalistički model se rukovodi samo sebi svojstvenom logikom. U njegovoj izraženo akceleracijskoj tendenciji apsorpcije svih društvenih segmenata, prostor kritičke refleksije sa margine postaje sve uži. Jedini i temeljni princip koji vodi ovaj sistem jest zakon tržišne aplikacije. Oni koji uspiju pronaći modele za uspješnu, to znači profitabilno-donosnu, aplikaciju svojih proizvoda (materijalnih i nematerijalnih, znači i intelektualnih) na tržište, preživjeti će, a ostali... A Bolonjski proces je upravo najaktualniji primjer tranzicije, ili bolje, supsumpcije institucije sveučilišta pod kapitalističku logiku djelovanja i tržišnih zakonitosti. I u ovom primjeru najdeblji će kraj, po svemu sudeći, izvući humanistika i društvene znanosti. Ili će se, manje-više, radikalno transformirati, ili će nestati. Jer postignuća humanistike, društvenih znanosti i filozofije, to je potpuno jasno već prema konstituciji njihovog predmetnog habitusa, ne mogu biti na jednak način aplicirana na tržište roba i usluga, kao što je to slučaj sa tzv. egzaktnim znanostima (tehničke, prirodne, medicinske, ili naročito danas aktualne, informatičke znanosti). Društvene znanosti su, zahvaljujući svojoj neprofitnoj logici djelovanja, oduvijek bile financijski ovisne o određenim ekonomsko-političkim centrima moći, bilo iz domena društvenih sfera odlučivanja, konkretnije politike, kroz njena odgovarajuća ministarstva (za znanost, školstvo, kulturu), bilo od velikih kapitalističkih mecena, recimo u našem kontekstu još uvijek relativno aktualnog Sorosa, spremnih da ulože dio svoga novca u razvoj ovoga dijela društvene strukture.

Tržišna misaonost

No, upravo se na tom mjestu susrećemo sa svojevrsnim paradoksom što oslikava svu kompleksnost aktualnog sistema neoliberalnog kapitalizma u ovom kontekstu. Dok su u vrijeme hladnoblokovske podjele svijeta, socijalistička ideologija na jednoj i liberalna demokracija na drugoj strani, delegirale spomenute znanosti u svrhu funkcije i promocije njihovih političko-ideoloških svrsishodnosti, dotle se suvremena država neoliberalnog kapitalizma rukovodi samo jednom logikom, jednom ideologijom i jednom politikom: zakonitostima funkcioniranja kapitalističkog tržišta. U takvoj konstelaciji prihvatljivim postaju, recimo, južnoamerički modeli vojničkih diktatura koje omogućavaju plasman roba američkih multinacionalnih korporacija na ta ogromna i donosna tržišta, ili zastrašujuće bizaran primjer kineske tranzicije partijskog kapitalizma.

Pritom (neoliberalna) država, koja, treba li to uopće isticati, promovira tradicionalne (neo)nacionalne vrijednosti, na dvostruki način izdaje humanistiku i društvene znanosti. Ili ih, već prethodno objašnjeno, sili u tržišnu misaonost, u traganje za načinima kako postati tržišno aplikativan, što temeljno transformira njihovu bit, ili promovira one aspekte ovih akademskih disciplina koji produciraju znanja sa prepoznatljivo nacionalnim predznakom i nacionalno-kulturnim povijesnim nasljeđem. Jasno je pritom da u takvim primjerima pravi, ozbiljan intelektualni angažman već u startu biva ugrožen. Pitanje je da li u takvim slučajevima uopće možemo upotrijebiti odrednicu intelektualizam, jer intelektualni angažman nikada nije i ne može biti nacionalan. Očito da je to i danak aktualnom socijalno-kulturnom trenutku sveopće potrošačke besmislenosti, kolektivnom padu kriterija i razine misaonosti, to jest svojevrsnoj potrošačkoj kulturnoj industriji koja, parafrazirajući Horkheimera i Adorna, između ostalog utječe i na akt odvajanja misli od njenog kritičkog fundamenta, te time postaje tek puko sredstvo u službi postojećeg što ono pozitivno pretvara u negativno.

Intelektualna misao u času neoliberalnog kapitalizma

No, ako se ponovno vratimo primarnoj meti ove studije, zaključit ćemo da su se upravo nabrojane znanosti našle prve na udaru promjena koje nastaju sa Bolonjskim procesom. Filozofija, humanistika i cijeli niz društvenih znanosti, nekadašnji bastioni kritičke društvene misli, danas su naprosto kontaminirani projektantskom logikom koja temeljno simbolizira bit kapitalističke profitne misaonosti, te predstavlja, i ne deklarativno izrečen, ali prosto vidljiv preduvjet i zahtjev u smjeru njihovog egzistencijalnog opstanka. Cijela ta stvar postaje problematična već na diskurzivnoj razini. Projekt, termin iz domena menadžerske provenijencije, koncept ekonomsko-kapitalističkog tipa par excellence, danas je u potpunosti postao prihvatljiv model misaonosti na cijelom polju društvene strukture, time i u domenu humanistike i društvenih znanosti. Sve i svi smo podvrgnuti djelovanju tržišno-kapitalističke logike koja ništa i nikoga ne pušta po strani, koja sve pretvara u tržište. Tako smo danas u situaciji, prikazano slikovito pojednostavljeno, u kojoj je već uobičajno čuti dva sociologa, antropologa, filozofa… kako razmjenjuju iskustva glede aktualnih im projekata. Sve veći broj znanstvenika iz domena nabrojanih i srodnih akademskih disciplina naprosto živi od projekta do projekta, čije je trajanje sve kraće i kraće, a zahtjevi izraženi kroz aplikacije sve zahtjevniji i zahtjevniji. Kao posljedica svega toga pojavljuje se svojevrstan birokratski sindrom: istraživanja sve više nalikuju administrativnim procedurama, a umjesto misaonog, kritičkog istraživačkog angažmana glavnina vremena i intelektualne energije troši se u razmišljanja i traganja usmjerena nalaženju načina kako dobiti neki od narednih projekata… Time mjesto angažirane društvene kritike postaje sve uže i uže, margina sve tješnja, a broj onih koji su na nju potisnuti sve veći.

Naprijed u društvo neznanja

Na taj se problem nadovezuje i dvosmislenost koncepta razvoja tzv. društva znanja, također jedan među nabrojanim prioritetnim ciljevima Bolonjske deklaracije. Model društva znanja je postao izuzetno aktualiziran sa prijelazom iz tzv. fordističke, znači klasične tvorničke, industrijske produkcijske sfere u tzv. postfordističku, tercijarnu ili postindustrijsku fazu proizvodne dominacije informacijsko-komunikacijskih i opće uslužnih djelatnosti u zadnjih nekoliko decenija. Kažemo problematičnost ili dvosmislenost ovog koncepta, jer je upravo znanje, mišljeno u čistoj, nepatvorenoj formi, što znači oslobođeno od zahtjeva za njegovompraktičnom upotrebljivošću, danas najugroženije. Suprotno tome, jedino prihvatljivim postaje znanje tržišno-aplikativnog tipa, određeno strogim normama i zakonitostima kapitalističkog tržišta. To znači znanje podređeno tržišnom modelu ponude i potražnje. Pred humanistiku i društvene znanosti su postavljeni jednaki zahtjevi – modifikacija i prilagođavanje uvjetovano tržišno-regulacijskim principima. Prihvaćanje i poštivanje te i takve regulative je preduvjet za participaciju u podjeli financijskih kolača namijenjenih znanosti, bez izuzetka.

Uporedno s tim, pojavljuje se utemeljena sumnja u opravdanost uvođenja kvantitativnog kriterija – bodovanja, prilikom vrednovanja znanstvenih postignuća iz domena humanistike i društvenih znanosti. Taj je princip, spomenuli smo to već u jednom od prethodnih poglavlja teksta, u obrazovnom sistemu urađenom prema načelima Bolonjske deklaracije, a po uzoru na američka sveučilišta, simboliziran uvođenjem kreditnog sistema (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza, dok se gotovo jednak model nameće i u kasnijem istraživačkom radu – broj prikupljenih bodova direktno određuje listu kandidata koji kandidiraju za dobivanje financijskih sredstava ministarstava za znanost namijenjenih narednim projektima. Može li humanistika, za razliku od aplikativnih, egzaktnih znanosti čiju upotrebnu vrijednost direktno određuje tržište, biti validno ocijenjena ovim pukim kvantitativnim mjerilom? Ili je, naprotiv, njen interes znanost kao takva, sama po sebi, čista teorija kritički utemeljenog mišljenja?

x x x x x x x x

Uloga Bolonjskog procesa i Bolonjske deklaracije, u potpunosti urađene po mjerama i zahtjevima prethodno skiciranog ekonomskog tržišta neoliberalnog tipa, te prema profilu tzv. aplikativnih znanosti, simbolizira svojevrsnog trojanskog konja u odnosu spram društvenih znanosti. To je virus, proizveden u paktu politike znanosti i neoliberalnog kapitalizma, koji kao takav znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvatanje logike projektantske misaonosti, čime ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike. S Bolonjskim procesom definitivno stupamo u eru globalizacije visokog školstva, gdje je znanje prije svega tržišno zanimljiva roba, a tržišnim zakonitostima postaje reguliran i pristup tom istom znanju.

^{Dr. Hajrudin Hromadžić, autor ovoga mini-feljtona, asistent je na smjeru Medijski studiji na Institutum Studiorum Humanitatis (Fakultet za postdiplomski studij humanistike) u Ljubljani, op. ur}

^{Preuzeto sa http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/bolonjski-konj-1-dio ; http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/bolonjski-konj-2-dio}