Svi znamo da se
zaposlenje traži najmanje godinu dana. „Kriza je i nema posla,“ kažu. „Nikome
ne trebaju radnici bez iskustva,“ kažu. Zato će student prihvatiti da radi
besplatno samo da bi „stekao neko iskustvo.“ Zato će se sam prijaviti da
volontira. Volontiraće mjesecima, neki i mnogo duže, volontiraće makar i van
struke. Volontiranje treba da nas nauči da naš rad zapravo ništa ne vrijedi, pa
zato niko i neće da ga plati. Treba da budemo srećni ako neko uopšte i hoće da
nas izrabljuje, makar i potpuno besplatno, kao robove ili u najboljem slučaju
kao srednjovekovne šegrte. I zaista, studenti volonteri su srećni, puni
optimizma, i to baš zato što voloniraju. Volotiranje je tako super, i prava
zajebancija! Na samom početku našeg profesionalnog života treba da shvatimo da
ništa ne znamo i da smo niko i ništa. Zato treba da stisnemo zube, klimamo
glavom i istrpimo tih prvih nekoliko godina. Prije nego što napravimo prvi
korak u životu, oni hoće da nas pretvore u beskičmenjake da bi mogli da nas
cijeli život izrabljuju bez otpora. Oni studenti i studentkinje kojima je
ostalo nešto dostojanstva radiće honorarne poslove ili bijedno plaćene poslove
za koje fakultet uopšte i nije potreban, samo da bi zaradili koju marku, da bi
se osjećali malo samostalnije. Pokušaće da nakon diplomiranja zaobiđu praksu i
druge forme besplatnog rada i odmah da se zaposle. Možda im to i pođe za rukom.
I šta onda?
Čak i ako
uspijemo da se zaposlimo u struci, počećemo sa samog dna hijerarhijske
ljestvice. Kažu da je to normalno. Onda je vjerovatno normalno i da radimo
deset sati dnevno, ili da radimo i vikendom, ili da nam ne uplaćuju zdravstvenu
zaštitu i penziono, ili da nas prijave samo sa srednjom školom, da naša riječ
nema težinu, da se naše mišljenje ne poštuje, da oni iznad izvlače iz nas
energiju, vrijeme, ideje – i da je to „normalno“. No dobro, kakvi god bili
uslovi na poslu, radićemo i uz malo sreće dobijati platu svaki mjesec. Imaćemo
više mogućnosti nego za vrijeme studija, ali uglavnom nećemo imati vremena da
ih zaista ostvarimo. Veliki je to napredak – od studentskog života bez
mogućnosti ka zaposlenom koji ima mogućnosti, ali nema život. Moći ćemo sebi da
obezbijedimo mnoga sitna zadovoljstva, uvijek nešto keša u džepu, putovanje za
slobodne dane, novu odjeću, izlaske, možda i da iznajmimo stan, kupimo auto. Da
li je to taj Život o kome sada sanjaš – da životariš na dnu hijerarhijske
ljestvice, radeći posao koji ubija inicijativu, guši interesovanja i ubacuje
radnika u začarani krug praznih dana koji se ponavljaju u beskraj? Kakav je to
život u kome sve vrijeme jurimo da osiguramo sebi osnovne potrebe, a nemamo
uslova da se razvijamo i istražujemo svoje potencijale? Pogledajmo svoje
roditelje, rođake i druge starije ljude. Živimo u društvu protraćenih života,
neiskorišćenih talenata, ljudi kojima je slomljenja kičma i ubijena nada. Zar
nemaš veće ambicije nego da ostaviš svoju mladost u nekoj firmi? Naravno, sada
će bivši student ponovo početi da se nada.
Nadaće se napredovanju u hijerarhiji, boljem radnom mjestu, većoj plati,
uticajnijim položajima. Znaš li u kakvom sistemu živimo? Živimo u sistemu
nepravde, otuđenja i izrabljivanja. Koliki je procenat onih koji upišu fakultet
i zaista ostvare nešto, u skladu sa svojim nadama? Taj procenat je toliko mali
da slobodno možeš smatrati da to nećeš biti ti. Zaluđeni spektaklom, stalno
trčimo za novim šargarepama koje ispred nas postavlja kapitalistički sistem.
Posle cijelog života trčanja za ovim ili onim šargarepama utrčaćeš samo u
sopstveni grob.
Pored svega
toga, student ležerno pristaje na bijedu svake vrste. Student je stoički rob –
što ga više njegovi autoriteti vezuju lancima, to on sebe zamišlja slobodnijim.
Kada nam uništavaju obrazovanje bolonjskim procesom i stalnim pogoršavanjem
uslova studiranja, veoma malo studenata digne svoj glas na značajan način.
Zašto student nema volje da se bori za svoja prava? Zašto se student podsmijava
svojim kolegama koje se bore da svima bude bolje? Onima koji upravljaju ovim
društvom odgovara da omladina bude politički pasivna i orijentisana samo ka
zadovoljenju svojih trenutnih prohtjeva. Cijeli život studenta uče kako da što
manje razmišlja o stvarima koje su „previše ozbiljne za njega.“ Student se
neozbiljno odnosi prema mnogim stvarima, a prije svega prema samome sebi. Zbog
toga je tako neodgovoran kada treba da uradi nešto bitno za sebe. Student mora
da shvati da linija manjeg otpora vodi u živo blato. Da bi bilo šta promenio u
svijetu oko sebe, student prvo mora sebe da uzme za ozbiljno, da se ozbiljno
odnosi prema svom životu, prema svojim razmišljanjima i svojim postupcima.
Student će ovo morati da nauči sam, uprkos svima i uprkos svemu.
U međuvremenu,
fakulteti sve više postaju privatne firme. Pored sve većih školarina,
studentima se naplaćuju i najrazličitije takse, od prijave ispita do izdavanja
diplome. Studenti dozvoljavaju da se oduzme pravo na obrazovanje ne samo njima
nego i svim generacijama koje dolaze iza njih. Koliko će studenti iz manjih
gradova morati da izdvajaju za smještaj i hranu, pored svih drugih plaćanja
koje će pratiti školovanje? Jedina opcija će biti uzimanje kredita za
školovanje koje bi plaćali studenti ili njihovi roditelji. Poznato je da radnik
koji je pritisnut dugovima mora da čuva svoje radno mesto, da ćuti i ne buni
se. Smišljeno se stvara obrazovni sistem koji će u velikoj meri spriječiti
obrazovanje djece iz radničke klase. Obrazovanje će postati privilegija djece
bogataša, dokazanih kriminalaca i ratnih profitera. Čak se i samo znanje sve
više uprošćuje i degradira. Moderni ekonomski sistem zahtjeva masovnu
proizvodnju neobrazovanih studenata, odnosno polupismenih tehničara nesposobnih
za samostalno razmišljanje. Tako je univerzitet postao institucionalizovana
organizacija Neznanja.
Kako studenti
koriste svoje „slobodno“ vrijeme? Mnogi su otvoreno i sa radošću prihvatili
potrošačko društvo i svoje dane troše na unaprijed pripremljene sadržaje, koji
često ne zahtjevaju bilo kakvo korišćenje mozga. Upijaju sve što im se servira i
dopuštaju da im masovna kultura oblikuje ponašanje, navike, razmišljanja i
želje. Ponekad vole da vode „političke“ razgovore – isprazna naklapanja i
besmislene polemike između rivalskih političkih partija koje se bave samo
modifikovanjem sistema eksploatacije. Oni studenti koji bi željeli da sebe
smatraju alternativnima uglavnom konzumiraju ostatke nekadašnjeg alternativnog
mainstream-a, koji je bio loš i u vreme svog nastanka. Tako svoju bijedu
oblikuju u „boemštinu.“ Neki misle da će prevariti sistem ako se uvale u neku
nevladinu organizaciju. Smatraju da su jako alternativni, a zapravo su jedan od
najbitnijh dijelova mašinerije koja reprodukuje vladajuću ideologiju i
umrtvljuje svaki pokušaj stvarnog otpora. Oni se ponose svojim interesovanjima
– čitaju popularne knjige i gledaju umjetničke filmove. Vole filozofiju, ali je
ta filozofija uglavnom đubre. Neki se zanose odlaskom na Zapad. U svojim
ružičastim snovima odlaze tamo gdje ima posla, budućnosti, nade, stabilnosti...
Ima li? Pogledajmo vijesti i razmislimo malo bolje! Kriza će trajati bar deset
godina. Nema budućnosti sa kapitalizmom.
Student je
proizvod modernog društva i svoje ekstremno otuđenje on može da dovede u
pitanje samo tako što će u pitanje dovesti sistem u cjelini. Mi smatramo da je
neophodna korijenita društvena promjena: umjesto kapitalističkog sistema,
zasnovanog na bjesomučnoj eksploataciji, sveprisutnoj kontroli, otuđenju i
neprekidnom takmičenju želimo da izgradimo novo društvo – društvo u kome neće
biti eksploatisanih, gladnih, diskriminisanih, nezaposlenih.
Inicijativa za studentski sindikat okuplja studente i profesore
ujedinjene u zajedničkoj borbi. Borimo se za besplatno, svima dostupno i
slobodno obrazovanje, za emancipatorsku kulturu i slobodu umjetničkog
eksperimenta. Borimo se za društvo u kojem će naučna dostignuća koristiti
opštem napretku, a ne profitu, za društvo zasnovano na solidarnosti, u kome će
ljudi imati neposrednu kontrolu nad svojim životima, u kome će proizvodnja i
distribucija dobara biti zasnovane na stvarnim ljudskim potrebama –
samopoštovanju i samoostvarenju.
Budi čovjek.
Pridruži se našoj borbi.
(Adaptacija proglasa Sindikata obrazovanja ASI, Beograd.)
Inicijativa za studentski sindikat
Nema komentara:
Objavi komentar